Mauricio Braucci talijanski je scenarist zaslužan za hit 'Gomora'. S američkim redateljem Abelom Ferrarom snimio je film o Pieru Paolu Pasoliniju, jednom od najvećih redatelja 20. stoljeća koji će sljedeće godine obilježavati 40 godina od svoje brutalne smrti.
Pier Paolo Pasolini vodio je bogat život: bio je filmaš, pisac, intelektualac. Čime ste se vodili u dočaravanju njegove filmske inačice?
Proveli samo vrlo opsežno istraživanje, od proučavanja pisanih izvora do razgovora, ne bismo li rekonstruirali njegove posljednje dane i suzili područje hipoteza koje obavijaju njegovu pogibiju. Nastali su sati i sati audiosnimki s njegovim roditeljima, prijateljima i stručnjacima koji se bave njegovim djelom. Film je fokusiran na zadnja dva dana Pasolinijevog života, film "Salò", polemike oko Luteranskih pisama te na nedovršene radove – roman "Petrolio" i film "Porno-Teo-Kolossal" – u kojima se više nego ikad prije trebala manifestirati njegova istodobna lucidnost i očaj. U tim radovima to je onaj Pasolini koji je blasfemijom htio još jednom napasti društveni status quo i koji je u tom nastojanju i umro.
Jeste li se u priči vodili klasičnom naracijom ili nekim izazovnijim rješenjima?
Osnovna ideja bila je prikazati zadnje dane prvenstveno se fokusirajući na činjenice, ali s druge strane približiti gledatelju i o čemu je u toj zadnjoj fazi razmišljao – u umjetničkom i političkom smislu. Odabrali smo stoga specifičnu strukturu s elipsama te naracijom na tri razine: jedna obuhvaća Pasolinijevu svakodnevicu, druga uzbudljiv noćni život, a treća tijek misli i mentalnih slika koje su mu, vjerujem, obilježile te zadnje dane. Mislim da ovaj film nalikuje likovnom, slikarskom djelu – imate sve te slojeve boja različitih tonaliteta koji se međusobno poigravaju, a istovremeno su dovoljno transparentni, kao glazure, pa kroz jedan sloj stalno nazirete drugi. Tako je konačni rezultat, rekao bih, još intenzivniji i jasniji.
Kako je izgledala suradnja s redateljem Abelom Ferrarom?
Abelova ideja da to snimi traje već godinama, još otkada je u New Yorku prvi put gledao Pasolinijeve filmove i, uspoređujući njihove poetike, razumijem otkuda mu ta opsesija. Pet mjeseci zajedno smo stanovali u jednoj kući u Rimu, gotovo kao u samostanu "meditirali“ nad projektom, pisali ga i istovremeno snimali. Ja sam stalno bio prisutan na setu, modificirao scenarij u hodu, a često radio i s glumcima. Ono što cijenim kod Abela jest da je spreman eksperimentirati, ne opterećuje se previše očekivanjima publike, voli riskirati i posezati za inovativnim postupcima.
Kritičari i gledatelji slažu se da je Willem Dafoe bio odličan izbor za naslovnu ulogu. Kako je izgledalo surađivati s njime?
Prije svega, intenzivno smo s njime radili na dijalogu jer ga je htio razumjeti i dobro savladati talijanski, a ne samo izgovarati. Mislim da nije bio odličan izbor nego najbolji – izgradio je svoju verziju Pasolinija, a da nije skliznuo u imitaciju, što je u biografijama najčešća opcija. Zbog toga mu nije bilo nimalo lako, a ovakav Pasolini rezultat je Ferrarinog redateljskog pristupa da svima na setu, i scenaristu i šminkeru, pruži priliku da zajednički kreiraju njegov lik.
Budući da je Pasolini bio bespoštedni kritičar tadašnjeg društva, je li film refleksija na Italiju 1970-ih ili i na današnje doba?
U zadnjim dvama intervjuima koje je dao Pasolini je mnogo prostora posvetio ovim temama. Stoga je i u našem filmu prije svega prikazan u prošlom vremenu, kao povijesni junak i – kao prorok, čije su se kritike dehumanizacije društva od 1970-ih do danas pokazale istinitima, kako u stvarnosti, tako i na filmskom platnu.
Razgovarao: Mario Kozina