(intervjuirao: Nino Kovačić)
Gledanje Susreta vjetrova jedan je od onih susreta s filmskim platnom koji se pamte. Vrlo zreo dugometražni prvijenac 28-godišnjeg estonskog redatelja Marttija Hedlea napravljen je većinom u stilu „živih slika“ (tableaux vivants) s ciljem da gledatelja postave u poziciju „duha“ koji tumara prostorima filmske priče. Sovjetska deportacija „neprijatelja naroda“ iz baltičkih zemalja u sibirske logore za vrijeme Drugog svjetskog rata nije opće mjesto europske povijesti i upoznajemo ga kroz dirljiva pisma žene koja se nada povratku i ponovnom susretu s mužem, dobivši pritom izuzetno filmsko iskustvo.
Očit izbor za snimanje filma tematike sovjetskih deportacija bi bio dokumentarni film. Kako to da ste je ipak odabrali prikazati u igranom filmu i stilom „živih slika“?
Estonski filmski institut je 2009. imao natječaj na koji sam se prijavio s idejom o kratkom dokumentarnom filmu. Ideja je pobjedila i htjeli smo napraviti tableaux vivants dokumentarni film sa snimljenim intervjuima koji bi pratili te slike; kombinaciju igranog i dokumentarnog. Nakon prvog snimanja potrošili smo sav novac, jer je bilo jako skupo snimati tim stilom. Kad su drugi vidjeli materijal, predložili su i odlučili smo napraviti dugometražni igrani film. Ideju sam dobio u arhivu gdje sam čitao biografije, stara pisma i poruke iz sibirskih logora. Nakon čitanja jedne kratke poruke stare Estonke u kojoj je pisalo: „osjećam kao da je vrijeme ovdje stalo“, odlučio sam napraviti film tako što ću pokušati stvoriti taj osjećaj vremena koje stoji. To je bilo najbitinije za vizualni pristup filmu. A tada sam još mislio da radim dokumentarni film.
Koliko ste dugo istraživali za film? Pretpostavljam da je to uključivalo i podosta vizualne arhivske građe?
Mnogo vremena nam je trebalo za pripremu. Godinu dana prije snimanja pokušali smo skupiti sve moguće biografije iz arhiva u Tartu i snimali smo intervjue s preživjelima kako bi dobili činjenice koje nisu u pismima. Bilo je teško s jedne strane, jer ne postoje vizualni dokumenti iz tog vremena jer Sovjeti nisu fotografirali deportacije i logore, za razliku od nacista. Deportacija s Baltika je trebala biti tajna operacija. Zato su jedini izvori za vizuale bili opisi u knjigama i porukama.
Koji su bili glavni izazovi kod postavljanja tableaux vivants scena? Koliko vam je trebalo za pripremu i snimanje?
Bilo je prilično složeno snimiti ovaj film jer nismo imali ni mnogo novca, a scene bi pripremali jednu po jednu, od dva do šest mjeseci. Onda bi jedan dan snimali i krenuli na sljedeći scenu. Sveukupno je to trajalo tri i pol godine. Za vrijeme tih priprema smo i dalje posjećivali ljudi i odlazili u arhiv po druge materijale, a što je jednostavno ovisilo o tome o čem se radi u sljedećoj sceni.
S obzirom da je ovaj Vaš tek prvi dugometražni film iznimno uspio, kako ste okupili tako sjajnu filmsku ekipu?
Bio je to debitantski film za sve nas; i snimatelja, scenografa, kostimografa... Imao sam 23 godine kad smo ga počeli raditi i bio vjerojatno najmlađi u grupi, ali svi smo bili ispod trideset. Tad smo zajedno studirali i prije toga snimili sedam kratkih filmova i neke reklame. Prijatelji smo i toliko dobro sam ih poznavao da nisam trebao tražiti ekipu niti zapošljavao nego im kazao „snimimo film zajedno“. Bili smo grupa mladih, talentiranih ljudi koja dijeli međusobno povjerenje i želi napraviti drukčiji film. Energija je bila jako dobra.
Glazba odlično prati vizualno opisivanje tragedije, postavljajući tonove bez da nas gura u patetiku. Kakva je bila suradnja s skladateljem?
Skladatelja znam preko 15 godina, a upoznali smo se na dramskoj grupi koju smo pohađali kao djeca. On je već radio filmsku glazbu prije pa tako i za jedan moj kratki film. Iznimno sam mu vjerovao jer ima vrlo osjetljiv rukopis i sve proživljava kroz svoju glazbu, a to je ono što sam tražio.
Jeste li imali neke filmske uzore za stvaranje Susreta vjetrova?
Nismo jer smo u procesu traženja istih shvatili da je to nemoguće jer nema filmova koji izgledaju ili daju osjećaj onog što smo mi željeli postići. Zato smo prestali tražiti i pokupovao sam gomilu knjiga o slikarstvu i kiparstvu tako da smo puno uzora i inspiracije dobili iz tih umjetnosti, a ne filmova. Bio je to ludi proces jer smo na našim kreativnim sastancima razmjenivali ideje o povijesti umjetnosti i analizirali fotografije, slike i kipove kako bi razumjeli na koje je sve načine bilo prikazivano ljudsko tijelo. U Susretu vjetrova ljudsko je tijelo portretirano drukčije nego uobičajeno u filmovima, zato smo htjeli dobiti ideje gdje se ono zaista predstavlja, kao u kiparstvu.
Ima li priča neko vrlo osobno značenje za Vas ili ste imali potrebu uhvatiti se problematike zbog njene društvene važnosti?
Moj djed je bio zarobljenik u logoru. U Drugom svjetskom ratu borio se na sovjetskoj strani, a njegova sestra je bila pilotkinja na njemačkoj, zbog okupacije. Zbog sestre je bio osumnjičen kao njemački špijun i poslan na robiju s koje se uspio vratiti, tako da sam odrastao uz njegove priče o ratu i logorima. Zato sam i prije filma dobro poznavao temu.
Je li film možda otvorio neku širu javnu raspravu u Estoniji?
Nije bilo neke posebne rasprave. Ta deportacija je ionako Estoncima bitna tema, a film je možda djelovao kao neko olakšanje. Mislim da je Estoncima bitan jer je postavljen kao audiovizualni spomenik i ljudi su čekali da ga gledaju. Postoje mnogi dokumentarci, ali Susret vjetrova je prvi igrani film o toj temi.
Kakve su bile reakcije publike na svjetskim festivalima?
Reakcije su iznenađujuće svugdje bilo vrlo slične. Ljudi shvaćaju i prihvaćaju priču, čak i ako im je tema iznenađenje, jer je film većini je otvorio oči o tome. Naravno, bilo je nekih iznimaka kojima je bilo čudno zašto na tako negativan način predstavljam Staljina.
Radite li već na novom filmu, možda također opet s nekonvencionalnijim pristupom?
Trenutno sam do proljeća u Parizu gdje u osami pišem svoj novi film o kojem trenutno ne mogu ništa reći osim da nije povijesni. Nije ni eksperimentalan, no meni je filmski jezik užasno bitan jer film smatram audiovizualnim medijem što znači da volim dati više snage slici i zvuku, više nego je to uobičajeno. Općenito, redatelji mogućnosti filmske slike ne rabe u dovoljnoj mjeri pa ja to pokušavam nadoknaditi.