Na 12. Zagreb Film Festivalu u ponedjeljak 20.10. (u kinu Europa u 19.30) imat ćemo prilike gledati drugi dugometražni film švicarske redateljice hrvatsko-bosanskih korijena Andree Štake. S filmom Cure - Život druge redateljica se vraća u devedesete i grad koji iz kojeg vuče porijeklo i koji je ne ni dan danas ne prestaje fascinirati - Dubrovnik. Grad koji nije samo bezbrižna šetnja Stradunom, već u sebi krije nešto mračno i misteriozno, što dodatno potencira vrijeme u kojem se radnja odvija, period nakon opsade Dubrovnika. Psihološka drama u kojoj se miješaju stvarnost i fantazija inspirirana je istinitom pričom o dvije djevojke koje su otišle same na brdo Petka otkud se vratila samo jedna.
Kako ste došli do priče filma Cure – Život druge?
Dubrovnik je poseban grad, oduvijek me fascinirao, poetičan je i misteriozan, i to sam željela staviti u jedan film. Inspirirao me stvarni događaj u Dubrovniku 90-ih, kada su dvije curice otišle same na Petku i samo se jedna od njih živa vratila doma. U Gradu postoji puno varijacija te priče, svak' ima svoju koja je bliža njemu nego stvarnosti. Razmišljala sam raditi vrstu „Rashomon“ principa, dakle pokazati više perspektiva jednog slučaja, ali sam shvatila da mene zanima ispričati 'moj' Dubrovnik, da hoću unijeti svoj subjektivni univerzum, a to su prijateljstva između cura, ženske familije, pitanje identiteta, atmosfera nakon rata, more i none kao šefica obitelji.
Kompleksan odnos između dviju junakinja prikazan je u filmu dosta otvoreno. Kako ste našli mlade glumice, kako su se one snašle u tim ulogama?
U Švicarskoj sam tražila curu koja (kao i ja) govori oba jezika. Mogle su se prijaviti s kratkim filmom snimljenim mobitelom. Sylvie se sa svojom blizankom javila prva. Naravno, puno sam cura vidjela nakon toga, ali sam se ipak za nju odlučila. A za ulogu Ete u Dubrovniku smo obišli sve osnovne i srednje škole. Kad mi se Lucia nasmijala znala sam da je ona Eta. Važno je bilo povjerenje cura u mene, nisam im dala scenarij za čitanje, ali smo puno razgovarale o ulogama koje u tom vremenu one nisu poznavale – razgovarale smo o životu i smrti. Prije snimanja sam zajedno s Leonom Lučevom koji često radi s djecom imala radionicu s njima, nikad nismo vježbali scene, ali smo radili 'fizički' rad oko priče.
Međunarodna kritika usporedila je film s Crnim labudom Darrena Aronofskog?
Kompliment (smijeh). Pokušala sam unutrašnji horor prikazati filmskim sredstvima. Vanjsku dramaturgiju i unutrašnji svijet protagonistica drugačije koristim nego u klasičnom filmu, podsvjesni svijet je važniji. Umjetnost je bila naći ravnotežu između ta dva realiteta. Fantazije, razmišljanja za mene su dio stvarnosti, a to sam pokušala dočarati i filmskim sredstvima.
U filmu (ponovno) surađujete s nekim od najboljih regionalnih glumaca, Mirjanom Karanović, Leonom Lučevom, Marijom Škaričić... Kako je tekla suradnja na Curama?
Obožavam i Mirjanu Karanović i Mariju Škaričić. Kreativne, snažne, odlične su glumice. Volim diskutirati s njima, volim njihov pogled na svijet, na moje likove, volim se 'svađati' s njima. Unesu puno iskustva i sebe u moje filmove. S Leonom Lučevom sam radila prvi put, divan je kao glumac i kao producent; prezentan je i filmu je davao i dalje daje punu podršku.