Samo u ovom mileniju jedna mala kinematografija poput bosansko-hercegovačke osvojila je jednog Oscara, jednog Zlatnog medvjeda za najbolji film i dva Srebrna medvjeda. S ovom kinematografijom dijelimo zajedničko kulturno sjećanje, a klasici poput Sjećaš li se Dolly Bell? ili Ovo malo duše odavno su se premjestili u područje zajedničke jugoslavenske popularne kulture.
Prvi film Ademira Kenovića Ovo malo duše, otvorio je 1991. godine prestižni program Directors' Fortnight u Cannesu. Sjetna filmska priča s elementima komedije o siromašnoj ruralnoj bosanskoj obitelji i četrnaestogodišnjem dječaku primoranom na ženidbu kako bi ispunio želju majci na samrti, najzapamćenija ostaje po rečenici mladog Nihada: „Čovjek ti je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže“. Ademir Kenović redatelj je isto toliko kultnih kasnijih ostvarenja poput Kuduza i Savršenog kruga, ali i producent filmova Gori vatra, Karaula, Armin.
Prvi film Emira Kusturice, Sjećaš li se Dolly Bell, o mladom sitnom kriminalcu u nastajanju koji se zaljubi u prostitutku, označio je početak vrlo plodonosne suradnje Kusturice i književnika Abdulaha Sidrana čiji je vrhunac ostvaren ponajprije u filmu Otac na službenom putu, s kojim je Kusturica osvojio Cannes 1985. godine. Sjećaš li se Dolly Bell? osvojio je nagradu za najbolji prvi film na filmskom festivalu u Veneciji i bio je jugoslavenski kandidat za Oscara 1981. godine.
Žena s krajolikom, prvi i jedini film prerano preminulog bosanskog redatelja Ivice Matića, trinaest godina nakon njegove smrti osvojio je Zlatnu arenu za režiju na pulskom festivalu nakon čega je prikazan na nizu festivala diljem svijeta i zaradio oduševljene kritike. Mnogi smatraju da je upravo ovaj svojevrsni filmski esej o sukobu umjetnika s društvom, djelo u kojem su uspostavljeni temelji tzv. sarajevske škole filma.
Diverzanti, prvi film Hajrudina Šibe Krvavca, najpoznatijeg po kultnom partizanskom filmu Valter brani Sarajevo, pokazuje da je tvorac takozvanog „partizanskog vesterna“ već u svojem prvom ostvarenju položio temelje za opus koji će postati temeljna lektira svakog savjesnog gledatelja partizanskih filmova.
Crni biseri, prvi film Tome Janića, Beograđanina koji je većinu svog opusa ostvario u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, desetljećima nije javno prikazan u Hrvatskoj iako je nastao u produkciji zagrebačkog Jadran filma. Dok ga neki smatraju nebitnim, neki ga svrstavaju u deset najboljih BiH filmova svih vremena.
Jedinstvenu priliku za gledanjem ovih važnih ostvarenja na velikom platnu, publika Zagreb Film Festivala imat će na projekcijama u Zagrebačkom plesnom centru.