Island posljednjih godina nije hit zemlja samo zbog izuzetnih prirodnih ljepota ili činjenice da su uhitili domaće bankare odgovorne za ekonomsku krizu, već i zbog, s obzirom na veličinu zemlje koja broji nešto više od 300 tisuća stanovnika, međunarodno sve uspješnije kinematografije. Zapravo, otkad je ekonomska kriza uzdrmala svjetska tržišta, islandski film cvjeta, što u brojnim međunarodnim suradnjama i lokacijskim snimanjima holivudskih hitova, što u rastućem broju talentiranih domaćih autora koji formiraju sve prepoznatljiviju kinematografiju.
Peticija solidarnosti
U “Hollywoodu na sjeveru”, kako je Island nazvan u The Guardianu, još prije dvije godine se zbog krize najavljivalo veliko rezanje budžeta domaćoj kinematografiji, da bi vlasti zaprimile peticiju solidarnosti s islandskom filmskom zajednicom potpisanu od strane holivudskih teškaša poput Clinta Eastwooda, Darrena Aronofskog i Terrencea Malicka. No to ne čudi s obzirom na porezne olakšice i iznimne lokacije na kojima su posljednjih godina, djelomice ili u cijelosti, snimani spektakli kao što su Prometej, Interstellar ili Thor, kao i serija Igra prijestolja. Također, islandski filmaši sve su više dobrodošli i na zapadnu američku obalu, pa tako primjerice glumci Ólafur Darri te ponajprije režiser Baltasar Kormákur (Everest) rado odlaze u ekonomsku emigraciju.
Usporedno raste i produkcija manje komercijalnih filmova koji dobivaju priznanja po svjetskim festivalima. ZFF-ova publika tako je prošle godine mogla gledati višestruko nagrađivani film Benedikta Erlingssona O konjima i ljudima, koji je na festivalu dobio i posebno priznanje žirija, a prije tri godine prikazivan je Vulkan Rúnara Rúnarssona.
Isti se autor na ovogodišnji ZFF vraća svojim drugim filmom Vrapci, islandsko-dansko- hrvatskom koprodukcijom, nedavno osvojivši Zlatnu školjku na prestižnom festivalu u San Sebastianu. Film u kojem je jednu od uloga ostvario i Rade Šerbedžija, priča je o šesnaestogodišnjem Ariju koji je prisiljen preseliti se ocu alkoholičaru iz Reykjavika u najslabije naseljeni i najhladniji dio Islanda – mjesto za koje kažu da ima više vodopada nego ljudi. Jedan islandski film otvara ovogodišnji ZFF – ne bez razloga. Višestruko nagrađivani Ovnovi redatelja i scenarista Grímura Hákonarsona neobična su priča o dva brata, Gummiju i Kiddiju, koji se u osami islandske doline bave uzgojem ovaca na susjednim farmama, ali već 40 godina ne razgovaraju jedan s drugim, no nakon nemilog događaja prisiljeni su se udružiti.
Tajna uspjeha
Koja je “tajna” islandske kinematografije: može li se govoriti o novom europskom filmskom valu nakon postupnog ispuhavanja rumunjskog “čuda” ili iznenadnih uspjeha novih grčkih, turskih i mađarskih filmova? Zasigurno da, jer se dodirne točke među islandskim autorima i filmovima mogu lako naći. Iako Island nema filmsku školu, nemoguće je ne surađivati i ne imati vidljiv međusobni utjecaj u tako maloj filmskoj sredini. Stilski i tematski to rezultira filmovima kojima dominiraju likovi s naglašenom suzdržanošću u emotivnim vezama, u neizbježnoj kombinaciji s atmosferičnim panoramama zadivljujućih islandskih krajolika te specifično graničnim crnim humorom, postupno građenim na karakterima protagonista koji su primorani suočavati se s novim situacijama. Zato su islandski filmovi postali i svojevrstan prepoznatljiv festivalski trend koji se s obzirom na rast broja i kvalitete filmova, kao i otvorenost mlađim autorima, neće vrlo brzo prekinuti. (Nino Kovačić)