Obiteljski film Olma Omerzua, mladoga slovenskog redatelja s češkim filmskim pedigreom, zaintrigirao je festivalsku publiku svojim neobičnim, ali lako razumljivim načinom filmskog pripovijedanja. Članovi naizgled savršene obitelji iz Praga prolaze kroz iznenadne životne situacije koje ih stubokom emotivno mijenjaju – i kao pojedince i kao obitelj. I kao psa. Donosimo intervju Nine Kovačića s redateljem i podsjećamo da će naš poseban gost na večerašnjoj projekciji Obiteljskog filma u kinu Europa u 21: 30 biti i jedan od njegovih scenarista, Nebojša Pop Tasić.
Kako se ideja koju ste dobili iz novinske vijesti o nasukalom psu razvila u filmsku priču o “nasukaloj” obitelji?
U glavi sam imao sliku psa, kućnog ljubimca, koji se poput Robinzona nakon brodoloma našao na pustom otoku. Najprije sam počeo zapisivati prizore na otoku i pitao se o sudbini i pred-priči tog psa. Zanimalo me tko su njegovi vlasnici i što oni rade u trenucima dok im se pas bori za život. Napisao sam scenarij s Nebojšom Pop-Tasičem u kojem obitelj razbijamo na dijelove i zatim je postupno pokušavamo sastaviti. U tom procesu pas filmski postane emocionalni katalizator njihovih problema. Film je nastao kao impuls preispitivanja uloge obitelji u današnjem vremenu.
Vaša ideja “obiteljskog“ filma je neobična. Bi li se mogao nazvati i “anti-obiteljskim“ filmom na neki način, s obzirom da savršena obitelj s početka priče postupno propada?
Prihvatio sam se Obiteljskog filma ponajprije zato što sam želio ustanoviti kakve vrijednosti obitelj u današnjem društvu predstavlja. Anti-obiteljski film možda je prejak izraz, iako je istina da obitelj polako odumire. Na kraju im svejedno ponudim određeno rješenje, iako ne u obliku sretnog, već prije realističnog kraja: u ponovnom susretu s poluživim psom oni na neki način dobiju svoju zrcalnu sliku.
Iako se priča fokusira na mladog Erika neko vrijeme, on se ne može nazvati pravim protagonistom. Da li su zapravo nekontrolirani događaji koji oblikuju situacije za obitelj ono što smatrate ključnim za priču?
Nema glavnog junaka i svaki je član obitelji jednako važan te više ili manje eksponiran u različitim dijelovima filma. I htio sam da pas predstavlja metaforu obitelji kao takve, bez da zastupa samo jedan središnji lik.
Film funkcionira na nekoliko razina: kao coming of age priča, obiteljska drama, poetični esej. Zašto se odlučili na takav fragmentarniji pristup, s narativom koji se raspoređuje između pojedinih likova?
U priči sam htio nekoliko puta rastaviti i sastaviti obitelj kao moguću funkcionalnu jedinicu. Kako bi mogli pogledati ispod njene površine, razvrstao sam filmsku obitelj na tematske cjeline. Na početku vidimo sve članove u najmanjem mogućem prostoru, unutar automobila, koji na određeni način predstavlja obiteljsku atmosferu svakodnevne stiješnjenosti. Zatim slijede poglavlja o djeci bez roditelja, o roditeljima bez djece i o psu koji je izgubio obitelj. U svakom dijelu filma, koji se donekle i žanrovski razlikuju, uvijek je prisutan i moment koji je najbitniji za razvoj priče: odsutnost. Motiv odsutnosti, koji zbog svog “manjka“ upozorava na sebe i stvara podtekst danim situacijama, u samom filmu mi je najzanimljiviji.
Igrate se s gledateljskim očekivanjma nakon što likove stavite u situacije iznimnih osobnih previranja. Je li Vam to neki unutarnji impuls i izazov za stvaranje filma?
Mislim da s takvim narativnim obratima nekako nadomještam činjenicu da se gledatelj teže identificira s likovima koji su (u narativnom smislu) nekako distancirani. Više nego identifikacija i filmovi s “glavnim junakom”, zanima me kako unutar situacija stvarati osjećaj nelagode i otuđenja.
Obiteljski film dolazi u Zagreb nakon što je već igrao na festivalima u San Sebastianu, Tokiju i drugdje. Jesu li reakcije različitih publika bile slične?
Zasad je posvuda bio dobro primljen. Tema je dovoljno univerzalna da, bez obzira na neklasičnu narativnu strukturu, nađe put do gledatelja po cijelom svijetu.
Je li bilo zahtjevno režirati film koji je produciran od strane čak pet zemalja?
S producentom Jiřijem Konečnym smo oprezno sastavili koprodukcijsku shemu, tako da mi nije bilo potrebno raditi kompromise koji bi štetili filmu. A sam nemam problema raditi s međunarodnom ekipom filmaša.
Čini se da se dobro snalazite u češkoj filmskoj okolini. Bismo li vas mogli nazvati češkim redateljem?
U Češkoj povremeno napišu da sam češki režiser rođen u Sloveniji. S tom formulacijom nemam problema jer sam zasad snimao samo na češkom prostoru i jeziku.
Već radite na sljedećem filmu. Što možemo očekivati od njega?
Kavky na cestě (Čavke na cesti) su netipični coming of age road movie, kojeg vidim kao film pripovijedanja priča. Ima nešto rashomonovsko u samom načinu pripovijedanja i tematizira prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, nudeći neočekivan rasplet.