Donosimo intervju s redateljem ovogodišnjeg češkog kandidata za Oscara, netipične komedije Kućna njega koja je prilično iznenadila publiku i kritiku, zasluživši ovacije na premijeri ljetos na filmskom festivalu u Karlovim Varima. Za svoj debitantski dugometražni film redatelj Slávek Horák odabrao je temu koju jako dobro poznaje. U ovoj humornoj drami o suočavanju sa smrtnošću gledamo pedesetogodišnju Vlastu, živahnu kućanicu i njegovateljicu koja putuje kroz ruralni češki krajolik posjećujući svoje ekscentrične pacijente. Ona je ujedno predana majka i supruga koja potrebe drugih stavlja ispred svojih. Sa Slávekom Horákom razgovarao je Nino Kovačić.
Kućna njega je inspirirana pričama vaše majke?
Da, moja majka je radila kao kućna njegovateljica većinu svog života. Uvijek mi je pripovijedala male lude priče o njezinim starim i zbunjenim pacijentima, ali je nikad nisam slušao – moja majka uvijek priča! No kad sam tražio priču za svoj prvi film, počeo sam slušati i uskoro shvatio da je to film koji tražim, a bio mi je ispred nosa cijelo vrijeme.
Jeste li lik muža Lade izgradili također prema nekoj osobi iz svog života ili je on, na neki način, tipičan za svoju okolinu?
Vrlo jednostavno, to je moj otac. On je vrlo tipičan čovjek iz Moravije za svoju generaciju. Boji se pokazati svoju osjećajnu stranu, krije se iza pošalica i bježi u svoju radionicu umjesto suočavanja s osjećajima i vezama.
Snimali ste u i kući svojih roditelja u rodnom Zlinu. Jeste li time željeli dobiti određenu autentičnu atmosferu?
Kako se dva glavna lika temelje na mojim roditeljima, to je bilo najprirodnije okruženje: kuća mojih roditelja, njihov vinograd, očeva radionica. Nismo imali scenografa na setu, samo smo došli u 'svoju kuću'. Glavna glumica čak nosi odjeću moje majke.
Jedan od glavnih uspjeha filma je zasigurno odlična glumačka ekipa. Kako ste se odlučili baš za njih?
Želio sam glumce iz te regije i, srećom, najveći češki glumac Bolek Polivka se rodio i odrastao 30-ak kilometara od mog rodnog grada. Izbor glavnog glumca bio je lagan: pročitao je scenarij i odmah znao tko je taj čovjek. To je on. Izbor glavne glumice bio je nešto složeniji, ali na kraju je Alena Mihulova, koja je također iz te regije, bila majčin i moj prvi izbor ('Tko će me igrati?' – 'Ti reci meni, mama!').
Kućna njega je komedija koja nam ne dopušta da se zadugo smijemo i tragedija koja se stalno prekida humorom. Je li takvo prebacivanje emocija vaš životni credo?
Tako ja vidim život. Mješavina komedije i drame, za mene, zrcali istinsko bogatstvo života. To nije umjetnički koncept, već sam ja takav i želio sam to neposredno komunicirati. Iako sam ispreplitao ta dva osnovna moda (i njihove nijanse), nisam ih samo suprotstavljao, već sam ih želio stopiti tako da komedija obogaćuje dramu i obrnuto.
To nije tipična češka komedija, na kakve je svjetska publika navikla još od 60-ih i autora poput Miloša Formana i Jirija Menzela, ali jeste li bili inspirirani tim filmovima?
Osjećam da postoji veza između generacije iz 60-ih, čije filmove vrlo cijenim. Ne doslovna, prije nesvjesna. Ivan Passer, odličan češki režiser toga vremena, to mi je potvrdio kad je nedavno vidio moj film. To mi je naravno velik kompliment; njihovi filmovi su mi najbliži srcu jer prikazuju život kako ga i ja vidim.
U svom ste prvom dugometražnom filmu filmski autor u trostrukoj ulozi scenarista, redatelja i producenta. Što je bilo najzahtjevnije i koje ste glavne pouke izvukli iz tog iskustva?
Producirao sam iz potrebe jer nitko drugi nije imao vremena. Pisanje i režija su se prirodno stopili kako sam pisao o svojim roditeljima. Najveća pouka je bila ta da se treba ići korak po korak i ne miješati te tri uloge odjednom. Scenarij sam pisao dvije godine i tek kad je bio potpuno gotov, bacio sam se na financiranje, za što su bila potrebna dva mjeseca. Kad sam imao sredstava da zaposlim line producera, u potpunosti sam se usredotočio na režiju. Pisanje je bilo daleko najzahtjevnije, ali sam ga djelomice radio s najvećim užitkom jer sam to radio sam, bez stresa filmske ekipe oko mene.
Jeste li imali kakvih problema oko financiranja i trebali raditi kakve kompromise oko početnog scenarija?
Začudo ne; vjerujem da je to zato što sam počeo tražiti financiranje sa završenim scenarijem. Ljudi su, srećom, bili dirnuti njime i odmah sam dobivao sredstva. U Češkoj ionako postoje samo tri prava izvora financiranja i oni su me iznimno podržali (Češki filmski fond, Češka televizija i Slovački audiovizualni fond). Nije bilo kompromisa, a film bi izgledao isto da sam skupio i dvostruka sredstva. Možda bi catering na setu ipak bio bolji.
Imate li novi dugometražni film u planu? Ambicije su vam porasle nakon što je Kućna njega postala češki kandidat za Oscara?
Jedina stvar koja trenutno raste jesu sati provedeni u avionima u svrhu promocije ovog filma. Počeo sam pisati novi projekt prošlog ljeta, ali sam odlučio prvo se dobro pobrinuti za promociju 'Kućne njege' – tko zna hoću li ikad ponovno biti pozivan na festivale i dobivati nagrade. Bolje da uživam u tome!
Prva projekcija filma Kućna njega zakazana je za četvrtak, 19. studenog u 19 sati u kinu Europa. Više na našem rasporedu.